Korektno medijsko izveštavanje o slučajevima zlostavljanja
Pre samo nekoliko dana u Srbiji je u periodu od oko 24 sata objavljeno preko 45 svedočenja o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju. Istovremeno, četiri žene iz Sarajeva pokreću onlajn inicijativu „Nisam tražila“, u kojoj ženske osobe iz celog regiona anonimno saopštavaju svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja čime se broj ovih svedočanstava penje ka trocifrenom. Spontani talas javnog progovaranja onih koje su ova bolna iskustva preživele, čini se, pokrenuo je neke preko potrebne razgovore o seksualnoj traumi i tome kako je tretiraju društveno okruženje i nadležne institucije. Osim što je važno da ova tema dobije svoj zasluženi prostor u medijima, od podjednake je važnosti način na koji je u tom prostoru adresirana.
Iskustva koja su podelile devojke iz glumačke škole i osobe koje su uzele učešća u inicijativi „Nisam tražila“ imaju mnogo toga zajedničkog, između ostalog to da su sasvim izvesno traumatska za osobe koje su o njima izvestile. Kada se neko priseća svog traumatskog iskustva, to je uvek potencijalno retraumatizujuće. Pod pojmom retraumatizacije psiholozi podrazumevaju iskustvo ponovnog proživljavanja traumatskog iskustva i svih njegovih psiholoških aspekata (straha, stida, krivice, zamrzavanja).
Veliki udeo u tome hoće li prisećanje traumatskog iskustva biti za osobu osnažujuće ili retraumatizujuće igra društveno okruženje u kom se nalazi. Kada je reč o osobi koja na svojoj terapijskoj seansi priča o traumi zlostavljanja, to okruženje je njen psihoterapeut koji nastoji da kreira poverenje i sigurnost u odnosu. Kada je reč o osobi koja se obrati javnosti na temu svoje traume zlostavljanja, to okruženje čine mediji i svi mi. U situacijama kada neko podeli svoje traumatsko iskustvo javno, treba dodatno imati na umu i sve one koji se u njemu mogu prepoznati, s njim povezati, na koje čitanje i slušanje o tuđem iskustvu mogu da utuču osnažujuće ili obeshrabrujuće.
Posmatrajući način na koji se izveštava o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju u regionu, možemo primetiti da postoji dosta prostora za unapređenje. Nažalost, neki trendovi u izveštavanju mogu da nanesu dosta štete kako samim osobama koje su zlostavljanje prijavile, tako i svima kojih se ova tema ikako tiče (bilo da se radi o osobi koja je u procesu donošenja odluke da li da nasilnika prijavi, bilo da se radi o roditelju koji je prijavio zlostavljanje svog deteta, osobi koja se obrađuje svoju seksualnu traumu na psihoterapiji itd.).
Veliki deo medijske slike koja prati slučajeve prijavljenog seksualnog zlostavljanja u školi Miroslava Aleksića odlikuje poplava bombastičnih naslova u kojima srećemo stigmatizujuće i po žrtve uvredljive opise samog čina zlostavljanja, senzacionalističke izveštaje koji navodno raskrinkavaju misterije vezane za zlostavljanje, pozivaju na linč optuženog, pa čak i naslove koji impliciraju povezanost između seksualnog nasilja i mentalne bolesti. Tekstovi ovog tipa obiluju pristrasnim, netačnim i neetičnim izveštavanjem, a uz sve to mogu direktno da utiču na aktuelne sudske procese.
Smernice na koje upućuje DART centar za novinarstvo i traumu nalažu da "izveštavanje o seksualnom nasilju zahteva posebnu etičku osetljivost, veštine intervjuisanja i znanje o žrtvama, počiniocima, zakonu i psihologiji." Sledeći strukovne smernice i etički kodeks novinara, mediji mogu i doprineti razumevanju javnosti o tome kako prepoznajemo seksualno nasilje, šta možemo učiniti da ga preveniramo i koji resursi stoje na raspolagaju.
Izdvajamo neke smernice od značaja za izveštavanje o ovim temama:
Neophodno je i od fundamentalne važnosti da novinari tretiraju osobu koja je ranjivi učesnik priče sa poštovanjem i osetljivošću.
O izolovanom događaju seksualnog nasilja izveštavati koristeći nepristrasan i neutralan rečnik, stavljajući taj događaj u širi kontekst tema seksualne traume, prevencije seksualnog nasilja i sistema podrške za preživele.
Zaštiti privatnost svedočenja preživelih tako što se svako iznošenje detalja nasilnog čina ili psihološkog zlostavljanja koje je s njim povezano svede na minimum, a fokus izveštavanja stavlja na informacije koje doprinose edukaciji, prevenciji ili podršci.
U izveštavanje uključiti tačnu statistiku o temi o kojoj se izveštava kao i relevantne aktere u zajednici (stručnjake za mentalno zdravlje, predstavnike nevladinog sektora i drugih službi koje imaju ulogu da osnaže one koji su nasilje preživeli ili pod rizikom od istog) i adresirati s njima pitanja o tome koje strategije i resursi postoje u ovom području, kao i one kojima je potrebno unapređenje.
O preživelima izveštavati na način koji im čuva dostojanstvo, a predočava posledice koje pretrpljeno nasilje ima na njihovo, i mentalno i fizičko zdravlje njihovih bližnjih. Takođe, istaći primere rezilijentnosti (otpornosti na pretrpljeno nasilje) i psiholoških snaga koje se manifestuju u ponašanju preživelih kako bi se osvetlile predrasude o tome da nasilje nužno uništava živote i da moć ostaje u rukama nasilnika.
Izbegavati kreiranje atmosfere „linča“ prema osobi koja je optužena za seksualno nasilje jer je zajednici, kao i preživelima, u interesu da se sudski proces obavlja bez medijskog pritiska.
Prilikom prenošenja izjava osobe koje su bliske optuženom ili osobama koje su ga optužile za nasilje važno je poštovati privatnost tih osoba a njihove izjave prenositi dosledno, bez nametanja značenja i slobodnih tumačenja kojima se stvara pogrešan utisak a nekad i fabrikuje vest.
Obavezno u izveštavanje uključiti dostupne resurse za podršku u prevladavanju seksualnog nasilja (nevladine organizacije, SOS telefone, grupe podrške).
Smernice za izveštavanje o prijavljenim slučajevima zlostavljanja
https://dartcenter.org/topic/sexual-violence
NUNS je u Srbiji izdao saopštenje u kojem moli novinare da se drže Kodeksa u ovom slučaju
Ana Perović