#nisamtrazila priča 550
"Pozdrav, molila bih anonimno
(Unaprijed se ispričavam što je ovako dugo, samo sam htjela naglasiti koliko posljedica ima jedan događaj)
Odlučila sam podijeliti svoju priču u nadi da će pomoći nekome kao što su i meni mnoge druge priče pomogle; da osvijestim što je bilo, da vidim da nisam jedina, da prihvatim to što se dogodilo. Nakon što sam vidjela i tužnije i strašnije priče od svoje, shvatila sam da su ljudi u tim pričama unatoč svemu nastavili živjeti normalnim životima, što mi je dalo nadu da ću i ja moći učiniti isto. Ti, koji/a čitaš, neka ti ovo bude dokaz da nisi sam/a, nisi kriv/a i nisi tražio/la. Imaš potpuno pravo reći svima sve što se dogodilo bez imalo srama, jer žrtva nije ona koju bi trebalo biti sram. Meni je trebalo predugo da to shvatim.
Cijeli sam se život divila svojim bratićima, tim divnim, dragim ljudima koje sam dizala u nebesa i kojima sam toliko vjerovala, da bi jednog dana jedan od njih dvojice potpuno iskoristio moje povjerenje: izmanipulirao 15ogodišnjakinju (da dodam, bio je punoljetan) i seksualno ju zlostavljao. Dogodilo se jednom, ali jednom je bilo dovoljno. Ne bih išla u detalje, ali uvijek sam bila zahvalna što, eto, bar nisam silovana (kao da moraš biti zahvalan na tome). Ali i ovo je bilo dovoljno da ostavi ožiljak u mom životu. Iskreno mi se gade seksualni odnosi, spolni organi i bilo kakve seksualne šale, osjećam se neugodno kad me netko dira. Osjećam se čudnom kao odrasla osoba koja nije imala odnose ni sa kim, kao da je to krivo i bolesno, kao da me prijatelji drugačije gledaju zbog toga. Ali i više od toga, mučile su me godine šutnje i odbijanja da prihvatim što je bilo. Stalno sam krivila sebe i bilo me je sram ikome išta reći.
Nakon onoga što se dogodilo, sve što je bratić rekao bilo je: “Samo nemoj to nikome govoriti, okej?”. Mislila sam da ću šutjeti do kraja života, osjećala sam se posramljeno. Godinama sam se tjerala imati dobar odnos s njima jer sam vjerovala da je u meni problem, da pretjerujem, da je to nešto što bratići u tim godinama inače rade.
Godinu dana poslije, meni je još uvijek bilo najbitnije da se on osjeća ugodno i dobro (jer je očito u meni problem). Čak smo se čuli preko poruka: javio se da pita je li sve okej među nama, na što sam odgovorila da je, AKO više nikada ne ponovi to što je napravio. Bila sam voljna oprostiti mu. Na to je on poslao sliku sebe sa svojim spolnim organom u prvom planu. Tada sam shvatila da sve to nije bila greška, da nije bilo slučajno, da mi nije pokušavao “pomoći” naviknuti se na neke “stvari”, već je jednostavno bolestan, iako si još godinama kasnije to nisam mogla priznati.
Spominjem obojicu braće jer je drugi brat tijekom godina uporno pisao poruke uznemirujućeg sadržaja, tipa: “Mogli bi se naći”; “Incest is the best”, “Netflix and chill”, “Krevet mog brata je prazan pa zašto ne bi došla kod mene gledati film” i tome slično.
Jednog sam dana pukla, nakon mjeseci vjerovanja da sam depresivna ili bolesna, i shvatila sam što se događa. Shvatila sam da mi je bilo lakše povjerovati i živjeti s tim da sam ja kriva (što nije istina) nego prihvatiti činjenicu da su oni bolesni. Vjerujem da iz tog razloga ljudi često ne vjeruju u priče žrtava jer im je, kao i nama samima, lakše vjerovati u nečije pretjerivanje nego da tako bolesni ljudi žive u našem okruženju. Jako dugo mi je trebalo da sve ispričam prijateljicama, a na kraju i svojoj obitelji, kojima sam vječno zahvalna na podršci. Mislim da sam imala toliko sreće da mi svi kojima sam to ispričala vjeruju da govorim istinu.
Htjela bih još dodati da znam koliko je teško vjerovati u ljude nakon što ti se tako nešto dogodi, ali unatoč tome što sve izgleda grozno i što je svijet okrutan, ipak ima ljudi koji će vam vjerovati i koji žele pomoći: umotati vas u dekicu i zaštititi od svijeta. I svaka čast svakome tko je odlučio ispričati svoju priču, znam i sama koliko je to teško. Ali treba nam to - ljudi koji govore i koji su glasni. Želim vjerovati da će jednog dana biti normalno osuditi zlostavljača, a ne žrtvu, i da prva stvar koja će ljudima proći kroz glavu neće biti kako je netko sve to izmislio. Svakako želim da se to nikad ikad više ne dogodi, nikome. Vidjela sam da je netko napisao da nije jedino što treba odgajati djecu da paze kako se oblače, ponašaju i gdje idu, već ih i odgajati da im ne padne na pamet nekoga povrijediti. Ljudi imaju osjećaje, nemojte biti sebični.
Hvala vam što ste objavili moju priču."
mart, 2021. godine