#nisamtrazila priča 552

"Kao prvo, neopisivo mi je drago što sam rođena u vremenu u kojem postoji puno više alata koji mogu poslužiti u svrhu borbe za jednaka prava svih stanovnika Zemlje pa tako u toj borbi mogu sudjelovati i ja svojim glasom i podijeliti svoje iskustvo.

Moje iskustvo je takvo da ne poznajem u ovom trenutku ni jednu žensku osobu koja mi je na pitanje o tom je li imala iskustva sa nekim oblikom seksualnog zlostavljanja odgovorila negacijom.

Isto tako poznajem jako puno ljudi (i žena i muškaraca i ostalih) koji nisu bili upoznati sa svim oblicima takvog uznemiravanja, a budući da se teško boriti protiv neprijatelja kojeg ne poznajes svojim napadačima uspjela sam dati određenu dozu razumjevanja, ali ne i opravdanje.

Rođena sam i odgajana u okruženju u kojem, ako vam nisu (često i potpuni stranci) rekli da ste 'dobra pička' ili da cete takva biti kada odrastete, osjecale biste se posramljenima.

Iskreno ne znam kome je u tim situacijama bilo teže 'dobrim pičkama' ili onima koje su etiketirane kao da to nisu. Niti je bitno kome je bilo teže, a kome lakše, pogađalo je sve i obilježilo na nebrojenu količinu načina.

I dječacima i djevojčicama je takvo ponašanje bilo jedino koje su poznavali, a reagirao nije nitko. Od nastavnika do roditelja.

Takvo ponašanje dovelo je do tog da curice žele biti maltretirane, a dečki su veće face ako ih maltretiraju više.

Kada je krenulo pljeskanje po guzici u osnovnoj školi to je od strane svih objeručki bilo prihvaćeno kao znak odrastanja i razvijanja 'zdravog' seksualnog nagona.

U osmom razredu, na oproštajnoj zabavi, dečko s kojim sam bila u dobrim odnosima zgrabio me pred cijelom školom s leđa, uhvatio za obje ruke i govorio da će me odvesti iza i izjebati i u isto vrijeme me stiskao jace i jace dok su ostali gledali i smijali se, dirao me neprimjereno, bolno, psovao i šaptao rijeci koje su mi se urezale u mozak toliko da bole svaki dan.

Moje reakcije u zivotu do tada su uvijek bile u stilu napad je najbolja obrana, ali tad sam se ukocila. Zamrznula. Po prvi put mi je tada prošlo kroz glavu da nešto nije kako treba. Tu ne mislim na gnjusan čin nego na to što sam okružena ljudima koji mi ne žele pomoci, a bojim se i pomoc mi je potrebna.

Krivila sam dugo ljude pod izlikom da ja tako nikad ne bih reagirala da je u pitanju bila neka druga cura ili decko, ali mi je cesto prolazilo kroz glavu koliko puta sam i sama bila sretna kad bi i mene netko pljesnuo po guzici i kako ni jednog djecaka koji je to radio nisam ozbiljno opomenula, prijavila, niti sam uvijek branila prijateljice iz protektivne naravi vec je tu uvijek bila jedna doza ljubomore. Sad je sve poprimilo težu, ozbiljniju, zastrašujuću notu.

Situacija s oproštajne se završila tako što nam je prišao dečko moje najbolje prijateljice u to vrijeme i potpuno smireno mom napadacu rekao da me pusti i isto tako smireno ovaj me pustio.

Decko moje najbolje prijateljice tada je rekao kako ce me on cuvati i da ce sve biti u redu i oh kako sam mu vjerovala, do te mjere da se nisam bunila ni kad me poljubio ni kad me poceo dirati ni kad mi je govorio da me on spasio i trebam mu pokazati zahvalnost.

Taj dan sam se osjecala prazno, bezvrjedno, ja sam samo ono što drugi naprave od mene, oni imaju svoj jezik kojim ja ne znam pricati, mene ne slusaju, medusobno se postuju, ali ja sam outsider. To su bili moji prijatelji ili sam barem tako mislila.

Tko je kriv sto sam se tako osjecala? Ja? Njih dvoje? Nastavnici, roditelji, susjedi, stranci? Je li itko kriv ili je to jednostavno faza zivota koju svi moraju proci?

Dugo sam o tome razmisljala. Pa nije se nista dogodilo, nije ostvario sve to o cemu je govorio, nije me silovao. Samo mi je narušio samopouzdanje, natjerao me da preispitujem sve što znam i svakoga koga mislim da znam. Naveo me da pomislim kako sam razmazena, dvolicna i nikad necu pripadati u drustvo u kojem se nalazim i to na vrhuncu puberteta kad se svakako borim s pronalazenjem svog mjesta pod suncem.

Sjecam se da sam mislila u jednom periodu da su to bila djecija posla i da ce sve to magicno nestati kad navršim 18 ili kad završim srednju. Izgleda da je postalo gore, od profesora na fakultetu koji mi je rekao da ce mi pomoci oko izostanaka s predavanja (jer imam tumor na mozgu) ako ja njemu pomognem da preboli ženu. Na zadnjem razgovoru za posao prodavacice poslodavac me trazio da skinem masku na trenutak sto sam ucinila jer mi je djelovao zabrinuto i nisam previse razmisljala, a onda mi je rekao da izgledam lijepo, njezno i na papir pored mog imena napisao 9/10 bez dodatnih pitanja o mom iskustvu ili skolovanju. Deckov šef me više puta uhvatio za straznjicu iako sam mu ruku i odmaknula i rekla da je takvo ponasanje neprihvatljivo kod mene. Gost u lokalu u koji sam izlazila ušao je za mnom na wc i poceo nekontrolirano prepipavati po tijelu dok se nisam uspjela doslovno otrgnuti od njega i hrpa drugih primjera.

Sve to mi se sad gadi.

Majka me uvijek ucila da svaka medalja ima dvije strane.

Ova ih ima puno više.

Potrebne su nam promjene, potrebna nam je velika drustvena reforma, ali potrebno nam je i da ne samo opominjemo ljude da nešto ne bi smjeli radit već im uz razumjevanje i objasnimo zašto, širimo informacije.

Potrebno je preodgojiti odrasle ljude koji su cijeli zivot odgajani neispravno.

Ta borba nije laka, nije jednostavna i nece proci brzo. Svi se mi ucimo živjeti, ono što svi mozemo napraviti u ovom trenutku je objasniti jednoj osobi utjecaj necijih akcija na druge ljude i neka ta osoba napravi isto.

Hvala svima koji su pokrenuli ovu inicijativu, onima koji su se pridruzili i onima koji ce se tek pridruziti kada budu spremni i tako napraviti jos vise i za sebe i za ljudstvo na Zemlji.

-žena ponosna na žene"

mart, 2021. godine