#nisamtrazila priča 557

"Sada imam 16 godina. To se dogodilo kada sam imala 13 godina. Nisam silovana, ali sam vjerovatno mogla biti... Bilo je ljeto, igrali smo žmurke svaki dan do zalaska sunca. Pošto je ta ulica mala sakrila sam se kod jednog haustora. U toj zgradi nije živjelo dosta ljudi. Komšija iz prizemlja me je zvao da se sakrijem kod njega u stan da se sakrijem. Na pitanje zašto ne pozove moga drugara da se sakrije odgovorio mi je:" Ma kakav on, ne volim ga, ti trebas da se sakrijes...". Naravno ja sam uhvatila šprint i otišla kući. Sutradan smo opet došli da se igramo. Zvao me je da uđem da mu popravim ruter za internet, i ako udjem i popravim da će mi pokloniti tablet. Ja sam naravno pobjegla. Svaki put kada bi ga srela obuzeo bi me strah i pokušavala sam da ga izbjegavam. Svaki put mi se smješio na što sam se ja gadila. Odesilo se iz ulice... Meni je pao kamen sa srca. Prije neki dan sam ga srela u gradu. Noge su mi se odsjekle. Drago mi je sto nisam usla u njegov stan...al i sada me proganja njegova manijacka faca..."

april, 2021. godine

Previous
Previous

#nisamtrazila priča 558

Next
Next

#nisamtrazila priča 556